Budući da je Slobodna Dalmacija cenzurirala tekst objavljujemo cijelu, integralnu verziju.

'Ivo Sanader, najtraženiji bjegunac od hrvatske javnosti, svojevremeno me nazvao vizionarom. To je, mislim, jedina istinita rečenica koju je izgovorio u životu', piše Glavaš u Slobodnoj Dalmaciji

Subota, 11 srpnja

Moj drug, Ratko

Putujem prema Derventi. Telefon najednom zazvoni. Poznat mi je broj. Zove moj stari ratni drug, general Ratko Mladić. Srdačno se prisjećamo naših ratnih dana kada smo harali po Srebrenici. Ratko je dobro, na dijeti je, pije samo sok od brusnice i glođe janjeće kosti. Zahvaljujem mu što nije odao da sam i ja skupa s njim izvršio genocid u Srebrenici, na što se Ratko grohotom nasmije i reče: „Ajde, bre Brane, znaš da te nisam odao ni za zločin u Jasenovcu iz tvog prvog života!“

Sada ozbiljno. Rekoh, idem prema Derventi gdje me izvjesni Radulović tuži za zločin nad srpskim civilima 1992. godine. Na žalost, jedino su Novi List i Glas Slavonije objavili o kakvoj je gluposti riječ. Taj me Radulović uvrstio kao petooptuženog za rečeni „zločin“ dok su prvooptuženi Tuđman, zatim aktualni hrvatski predsjednik Mesić, te Izetbegović i Ejup Ganić!? Nema zločina koji se nakon 2. svjetskog rata nije dogodio, kako vidite, bez mojeg sudjelovanja. Ljudi, to nije stvarnost, to je čista „top lista nadrealista“ kojoj se mogu samo smijati. A na toj top listi nadrealista, prvo mjesto već duže vremena zauzima moj mezimac Drago Hedl kojeg od milja zovem Rispolept (lijek za shizofreniju). Čim moj Dragec prestane uzimati lijekove - dovoljno je, naime, da jedan dan preskoči terapiju - ukazujem mu se kako ubijam ljude po Slavoniji. Tako me sada vidi u ubojstvu jednog BiH državljanina kod Đakova 1992. godine. Vidite, nema nijednog zločina bez mene. Od tog nadrealističkog košmara čovjek se može braniti jedino humorom, iako nije nimalo lagodno kada se tolika hrpa pacijenata nakači na vas, a znate da postoji mnogo ljudi koji bi rado željeli da je to istina. Nije. Niti lagnodno, niti je istina.

Priznajem, umori sve to čovjeka. Potrga živaca, iscrpi snagu, zapitaš se... No, slomiti se neću. Branio sam svoj grad i rodni kraj, stvarao domovinu. Radio sam to časno i iz ljubavi.

Nedjelja, 12. srpnja

Oduzeto djetinjstvo

Filip je upisao Pravni fakultet. U Dinovcima smo, razgovaramo. Na pitanje zašto je odustao od Elektrotehnike samo odmahuje rukom. Ne priznaje da ga je na odabir životnog zvanja potaknuo moj proces. Gledam svoga sina koji je prerano prestao biti dječak. Ponosan sam. Iako mu je politika oduzela djetinjstvo, policijski progon bezbrižno odrastanje, stasao je u stabilnog mladog čovjeka. Ne pokazuje emocije, valjda smo takvi, ali riječi nam ni ne trebaju kada je, odmah nakon prijemnog, odustao od izlazaka s prijateljima, sjeo na autobus i došao k meni. S četrnaest godina, koliko mu je bilo kada je počela bestijalna hajka na mene, i on se morao nositi s nemilosrdnošću. Prvi gimnazijski dani započeli su mu s porugom, provokacijama i povicima – hej mali, jesi ti sin onoga ubojice, jel ti tata u zatvoru?  Izdržao je, nije se pokolebao, živio je moju sudbinu kao da je njegova vlastita - kopirao dokumente, presnimavao ratnu arhivu... Prve su mu ljubavi srednjoškolskih dana ostale u sjeni stravičnih optužbi protiv njegova oca, obilježene ponovnim proživljavanjem ritma smrti ratnih  90-tih, prisluškivanjem telefona, tajnim pratnjama, spektakularnim hapšenjima kada nam je Faber pred kućni prag slao desetke specijalaca pod dugim oružjem. Njegove suze pred osječkim zatvorom... To što su napravili mome sinu ne može se oprostiti. Prebirem po sjećanjima više od četiri godine košmara u kome živim. I mislim o bezuvjetnoj potpori prijatelja, znanaca i stranaca koje sam susretao. Mislim na majku koja s 85 godina nije propustila niti jedan vikend dolazeći me u Zagreb posjetiti me u zatvoru.  Na sestru koja, unatoč preteškoj bolesti, svaki puta prvo mene upita kako si? I svi oni daju mi smisao.

Na ručku nas čeka Željko Širić, dugogodišnji  nogometni sudac, bivši košarkaš Davor Dogan i još dva prijatelja. Širić me posjećuje već četvrti puta otkako sam u egzilu u koji su me prognali „prijatelji“ iz moje bivše stranke. Zahvaljujem mu, a on se samo smije i kaže – šefe, kad je dobro onda ti prijatelji ni ne trebaju. Nije bilo dana od početka svibnja kada sam došao u Bosnu i Hercegovinu da me netko od Osječana nije posjetio na mojoj privremenoj adresi i to je neprocijenjivo vrijedno. Filip i ja obilazimo gradilište naše nove kuće. Prva je etaža – podrum, konoba i garaža - već završena, deka izlivena, raste kat. Majstori kao da se natječu sami sa sobom i žele ju izgraditi najkvalitetnije što mogu, u rekordnom roku. Toliko pomoći, potpore ljudi iz kraja moga djetinjstva. Neznanci koji mi prilaze, rade bez ikakve naknade. Napuštamo gradilište, pogled mi bježi prema jezeru omeđenom brdima. Vidim Hrvatsku.

Ponedjeljak, 13. srpnja

Vizionar

Uz jutanju kavu, u prijateljevoj kući u Drinovcima, listam današnje novine. U njima, poznati likovi. Ivo Sanader, najtraženiji bjegunac od hrvatske javnosti, svojevremeno me, kako je poznato, nazvao vizionarom. To je, mislim, jedina istinita rečenica koju je izgovorio u životu. Jer već godinama trubim da će ovaj sajdžija nestati s političke scene. Sada se pokazuje da sam „opet“ bio vizionar. Dobro poznajem tog čovjeka i njegove metode, i sam sam osjetio što znači doći u nemilost velikog vožda, pa kao vizionar opet najavljujem da će prava istina uskoro izaći na vidjelo koja će jednako „šokirati“ javnost kao i njegova ostavka.

On je previše samoljubiv, gramziv i vlastohlepan da bi otišao jer se „umorio“ ili iz bilo kakvih misterioznih „osobnih“ razloga. To je čista glupost. On iz „osobnih“ razloga, umotanih u nacionalne ili stranačke, uglavnom gazi ljude oko sebe, proganja neistomišljenike i montira im sudske i ine procese, „locira, uhićuje i transferira“. Napominjem, dobro ga poznajem, pa sve ove spekulacije i nagađanja oko njegovog odlaska, kao vizionar, zaključujem: Istina će uskoro izaći na vidjelo! Zagonetno? Ako je on zagonetan, zašto ne bih bio i ja?! Jer sve što je radio ovaj najtraženiji bjegunac pred hrvatskim javnosuđem bila je najobičnija nadrealistička groteska kojoj sam i ja „koleteralna“ žrtva.

Posljednjih 5,5 godina svjedočili smo ponašanju čovjeka koji je sve svoje govore završavao stisnutom pesnicom i uz uzvik "Idemo dalje!". Neprekidno je napuhavao mjehuriće od sapunice i na taj način fascinirao svoje (koalicijske) sudrugove koji su klečeći poput pudlica lizali njegove članke. Nestao je isto tako - u obliku mjehurića ostavivši iza sebe samo sapunicu koja će se se još dugo cijediti u političkoj praksi i životu hadezeovaca i onih koji su mu toliko dugo držali ljestve držali, nastojeći nas uvjeriti da je nezamjenjiva europska figura. Umjesto "pokretanja" Hrvatske, potrgali su je. Srušili su je na koljena toliko snažno da sada moja najvrednija emocija spram nacionalne ideje, izgleda kao lijepa uspomena iz devedesetih kada smo znali što hoćemo i za što smo bili spremni dati sebe. Zbog toga smo (što ti je život) danas krivi. Okrećem na stranice sporta. Bili su mi prošli tjedan dečki iz kluba, iz NK Osijeka. Premda se čujemo redovno, i kroz novine pratim tijek priprema. Znam da će dati sve od sebe da ove godine barem koji puta obraduju moje Osječane.

Utorak, 14. srpnja

Koga briga za seljaka?

Moja stranka uložila je amandman kojim se traži 400 milijuna kuna za seljake (po 200 milijuna za ratare i stočare). Svi, i vlast i oporba, mrguđu na ovaj naš potez. Telefoni zvone, ne prestaju. Moj suradnik i prijatelj, Ivan Drmić javlja mi kako ga "pritišću" sa svih strana da odustanemo od amandmana. Razlog? Vjerovali ili ne, mrgudaju zato što će zbog tog HDSSB-ovog „seljačkog amandmana“ ovo uvaženo tijelo RH morati raditi 1 (jedan) dan više! Dok ljudi dobivaju otkaze, nemaju gdje raditi moje kolege u Saboru kukaju što će raditi jedan dan duže zbog tamo neke stranke koja ih gnjavi problemima hrvatskog seljaka. E, neće proći, borit ćemo se da u novom rebalansu proračuna Slavonija i Baranja ne budu opet mačka kojoj će se jedinoj do kraja odsjeći rep, kako je rekao predsjednik Mesić. Da košmar bude potpun, taj im je novac obećala Kosorica! Dakle, nismo tražili ništa više nego da aktualna premijerka (o njoj u toj ulozi za medije sam rekao tek nekoliko rečenica, no iz njih se dalo sasvim jasno iščitati kakvo je moje mišljenje, kako o njoj, tako o njezinoj sposobnosti da obnaša jednu takvu odgovornu dužnost; samo ću ponoviti – nakon Sanadera, Hrvatskoj se dogodila još veća nesreća!) i njezin HDZ ispune svoja (!) obećanja dana seljacima tijekom prosvjeda u Zagrebu. Ili smo tražili previše. Kao da nas praksa nije naučila; ta, koje je to svoje obećanje Sanader ispunio!? Osim onoga da će me suditi i presuditi.

Posebno me ovih dana začuđuje HSS. Ne zbog ljudskih i moralnih osobina njihova vodstva, nego zbog temeljnih odrednica te nekad cjenjene stranke. Definitivno su, nažalost, potvrdili da su trgovačka stranka. Olako su se odrekli problema sela, Radićeva nauka u koji se zaklinju, Ministarstva poljoprivrede... Samo radi osobnih ambicija i fotelja u Vladi. Kažu mi neki, i saborskih mirovina. Valja odraditi barem pola mandata... Nisam niti jednog trenutka dvojio da će se seljaci biti prevareni, a kad sam već spomenuo Drmića, njegova rečenica da "HDZ i Vlada neće ispuniti obećanja, a seljake namjeravaju ponovno namagarčiti" sve govori. Zovem ga opet; "ne odustajemo", složili smo se.

Oporba se, pak, ponaša kao da ih ni za što nije briga. Možda bi živnuli da se traži legalizacija marihuane, a tamo neki seljaci... Za njih se ne isplati raditi jedan dan duže. Kakav napor! Telefon opet zvoni.

Srijeda, 15. srpnja

Teatar apsurda

„Netko“ voli operu, pa poteže do Verone, pa se na kraju ispostavi da je zapravo išao na farmaceutsku „operetu“. I ja sam u zadnje vrijeme postao ljubitelj umjetnosti, i to kazališta. Život mi se pretvorio u teatar u kojem ponekad i uživam. Naime, pomalo me čude (iako me malo toga može više začuditi) stalno ponavljane fikcije još iz kampanje za lokalne izbore kako ja iz Bosne i Hercegovine vladam Slavonijom. Nevjerojatno u svemu tome je kako potcjenjuju Bubala, vrsnog ekonomista (koji je Osječko-baranjsku županiju podigao sa dna u sredinu ljestvice razvijenosti hrvatskih županija, vodeći je na tako odgovoran način da je danas jedna od županija koja najmanje strepi od financijske krize), ili Šišljagića, vrsnog kirurga (koji se svake dužnosti uvijek prihvaćao iznimno studiozno i ozbiljno, do u detalja proučavajući svaku problematiku), a posljednjih dana naše saborske zastupnike tvrdeći da kako sam upravo ja naredio da se amandmanima namjerno(!) koči rad Sabora i donošenje rebalansa proračuna (ponašajući kao da je potpuno nebitno što taj rebalanas donosi!) sugerirajući im da su obična balavurdija koja ne zna misliti svojom glavom već ih ja odavde „teledirigiram“. Upravo sam, naime, takvo nešto čuo na vijestima. Smiraj je, inače, dana uglavnom provedenog oko gradilišta. Večerao sam i prihvatio se svoje dnevne obveze (iskreno, toliko je posla oko kuće, toliko ljudi zove, poziva na druženja, da sam se danas teško natjerao sjesti još jednom za računalo; no, obećanje je obećanje). Dakle, da, istina je, čujemo se, razgovaramo i dogovaramo. Nastojim sudjelovati u radu Sabora, a savjetima pomoći koliko god mogu. No, zar mi itko može proturiječiti kada kažem da danas u životu imam osobnu bitku zbog koje ne mogu niti približno onoliko koliko bi želio vremena posvetiti radu u politici, u životu svoga grada i regije?

Svoj trenutačni život mogao bih, bez problema, opisati kao kakav kazališni komad. U njemu sam, po toj logici, ja scenarist, redatelj, glavni glumac i – šaptač. Kako se teatru ponekad gubi linija između fikcije i zbilje, tako je i u mitu mene kao pantokratora koji mobitelom na kontroli drži stotine župana, gradonačelnika, načelnika, saborskih zastupnika, vijećnika... Isti mit se širio i dok sam bio u zatvoru. Ne mogu se nadiviti koliko sam moćan i kakve nadljudske sposobnosti imam, kroz koliko usta recitiram svoju ulogu! A što ćeš, kada na vrijeme u politici ne shvatiš sve čari opere, operetni političari ti život pretvore u teatar apsurda. A sad žurim, moram nazvati Bubala i Šišljagića i izdiktirati im što da sutra misle, govore i rade.

Četvrtak, 16. srpnja

Kafkijanski aparatčik

Naporan je bio dan, proveo sam ga većinom na cesti. Od jednog mjesta, do drugog. Javlja mi se odvjetnik, izvještava o situaciji oko presude (čije službeno uručenje još uvijek čekamo) i buduće žalbe Vrhovnom sudu. Dok ja "krstarim" putevima BiH, moj krvnik Ivo Sanader vozika se po Jadranu na sedamnestmetarskoj Jahti jednog poduzetnika, Buljubašića. Taj monstrum se tako izruguje cijeloj naciji koju je svojom politikom zavio u crno, doveo na rub bankrota, a sada, groteskno, izigrava Tita na "Galebu" koji krstari oko Golog otoka s rukama do lakata umuljanih krvlju. Luksuz koji Sanader uživa zapravo je posljedica naplate krvarine, svih ljudi i zakona preko čijih leševa je gradio svoju strahovladu, uključujući i moju „likvidaciju“.

Od početka tvrdim da je proces protiv mene čista kafkijanština. Najprije, gle čuda, istraga protiv mene počinje tek kada sam se razišao sa Sanaderom, kada sam mu počeo smetati jer po naravi nisam klimoglavac i dupelizac. U tom kafkijanskom procesu pojavio se najednom Fehir, osoba koja je šest puta mjenjala iskaze, pa nekakva moja tajnica koja nikada nije postojala, jer nisam imao tajnicu, pa nekakvi fantomski svjedoci (Zbožil) koji je svjedočio o događaju kojem nije bio prisutan (što je potvrdila i njegova bivša supruga s kojom je tada živio, no sud to nije zanimalo), a tvrdio da je da je toga dana tamo itd. Kao šlag na tortu tog kafkijanskog scenarija došao je sudac Željko Horvatović, notorni mediokritet i karijerist koji je već više puta sudio po narudžbi. Tako je 1992. godine oslobodio krivnje četvoricu hrvatskih gardista koji su iz čist mira ubili Srbina, civila, Damjana Žilića. U „obrazloženju“ presude kojom je oslobodio ubojice stoji teški, monstruozni cinizam: „Kako da ih osudim u sudnici punoj gardista!“. Tip suca kao Horvatović je bio idealna osoba Sanaderu i društvu za suđenje meni. Jer čovjek koji je ubojice proglasio nevinima, neće imati nikakvih probleme nevinog čovjeka, mene, proglasiti krivim kako bi se dodvorio svojim političkim nalogodavcima. O kvalitetama tog suca najbolje govore njegove kolege iz struke. Horvatović se više puta natjecao za suca Vrhovnog suda, ali nije dobio ni jedan jedini glas! Ako u karijeri, ovaj čovjek koji dokazano štiti ubojice i kriminalce, ne može napredovati na temelju svojih stručnih kvaliteta, zadnja slamka spasa njegovih bolesnih ambicija bez pokrića bio sam ja: osuditi me bez dokaza po nalogu političke mafije koja ga je postavila, takvom kriminalcu u sudačkoj odori jedini je način da napreduje u karijeri. Sve je to čista kafkijanština: kriv si samo zato što je „netko“ odlučio da si kriv, bez obzira na činjenice. Horvatović i 1992. godine kada je ubojice proglasio nevinima, i ove godine kada je nevinog čovjeka proglasio krivim vođen je istom metodom: Pogledaj tko je oko tebe (u sudnici), tko je na vlasti, pa vlastitu presudu uskladi s tim. Stradaju, doduše, nevini, ali se gradi karijera! Možda zasluži da ga Ivo za nagradu provoza na jahti oko Golog otoka. Ne kao zahvalu što je odradio u odnosu na mene, već kao prevenciju budućeg sudskog procesa i presude protiv sebe u konetekstu „iznenadne ostavke“. Jer, Ivo, tko se Horvatovića laća, od Horvatovića i gine! To će i njemu biti posljednja prilika, popravni ispit da nekoga konačno presudi bez političe narudžbe.

Petak, 17. srpnja

Zaustavite Suzanu!

Proveo sam dan u društvu nekolicine prijatelja iz Slavonije, tamošnjih uglednika kojima neću spominjati imena svjestan problema koje bi im mogao uzrokovati. Iz Ljubuškog, stigli smo na ručak do Mostara. Priča se vrtila oko nove premijerke i njezine "nove" Vlade. Pogledajte samo te ljude. To su ti isti likovi koji su do jučer samo kupili "mrvice i kobase ispod nogu gospodnjih", a sada su uz velikog vožda dobili priliku da se sumanuto obogate, samo da ne gledaju što im premijer radi. Njega su gledali kao sjajnog europskog lika misleći da su građani Hrvatske zaljubljeni u njegova odjela i da neće primjetiti da ih je taj čovjek doveo do razine socijalne nesnošljivosti.

Na rastanku s prijateljima (oni će za prema Jadranu, za Hrvatsku, a ja natrag u Drinovce), i dalje raspravljamo o istoj temi. Da bi ironija bila izraženija, kažem, pogledajte sjednice "nove" Vlade. Svi pričaju, trude se?! Čak i Uzelac govori? Kao da premijerka Suzana i oni nisu sudjelovali u stvaranju ove zastrašujuće situacije u državi; kao da su naslijedili neku raniju nesposobnu vlast koja im je, eto, ostavila neriješive probleme, s kojima oni ništa nemaju, ne znaju genezu njihovog nastajanja i ne znaju kako to riješiti. Tragedija je još i veća kada gledate zastupnike u Hrvatskom saboru kako sada odjednom i oni energično govore, optužuju, viču i prijete, a da pri tomu zaboravljaju kako su i oni gledali nesposobne ministre koji su im ultimirali oporbeni rad i govor. Svi sada skupljaju glave i razmišljaju kako je rebalans prilika da se osvete drugima, a ne sebi za nerad i neznanje. Ma, gospodo idite na nove izbore jer su samo ti izbori potvrda vaših djela. Sjetite se kako ste mi sa strašću skidali imunitet, proglašavali me ratnim zločincem, prizivali inkviziciju na mene i moje suradnike. Nevin sam i držim uspravno glavu jer sam časno branio Hrvatsku. A Vi, gospodo zastupnici, je li vaša savjest  mirna? Sad kada ste doveli državu pred potpuni kolaps, pitajte se može li sastav "nove" Vlade bez "jednoga", zaustaviti bankrot Hrvatske?

Poručujem, iz ove udaljenosti, zastupnicima koji se nazivaju oporbom -

zaustavite Suzanu i njezinu nesposobnu staru/novu vladu i tražite nove izbore.

To je jedina nada za spas Hrvatske!